Borba protiv ustaša uskoro će proslaviti stotu obljetnicu, a prije toga trajala je ista/slična protiv Hrvata, odmah po osnivanju Kraljevine SHS. U borbi, ustanku ustaša protiv Kraljevine Jugoslavije, djelomice su sudjelovali i komunisti, razbijali ju. Pojednostavljeno, različitim putovima zbog različitih uzroka, jedno vrijeme išli prema istom cilju. Komunistima je pak najveći neprijatelj među Hrvatima još 1941. bila HSS.

Dehumanizacija, sotonizacija Hrvata kao ustaša otpočela je od strane komunista već u razdoblju njihova ustanka. Tome su se pridružili, ili čak i započeli, svejedno, SPC ( Srbijanska pravoslavna crkva) svetosavlje, četnički pokret, ali sve više i više Srbi kolektivno, na „okup“ protiv ustaša. Okupljanja bilo i ranije, a tek od Banovine…

 „Kvaka“ je naravno u činjenici da su hrvatsku imenicu ustaša punili i sadržajem koji joj ne pripada, a što je daleko važnije tako cijelom jednom narodu kolektivno navlačili luđačku košulju nacifašizma i trpali ga u ludnicu, logor, kao nacifašite. Prvo stvarni, poslije virtualni. Naravno ovo u miru zbog držanja u pokornosti. Poslije Titove smrti priprema za rat, konačni obračun i novu, „kvalitetniju“ pobjedu velike Srbije. Finale smo gledali koncem osamdesetih.

Ovaj i ovakav uvod zahtijeva šire i kompleksnije obrazloženje, ali o tome drugom zgodom. Tragedija je u tome što se ista „priča“, propaganda, i.td. nastavlja i u Hrvatskoj ( počela i u doba srbijanske agresije) te u Srbiji, BiH i Crnoj Gori. Izgleda da su u Hrvatskoj samo ustaše vječne, zato su tu jadni i ugroženi anti fašitii.

Kanonizacija ustašluka

Evo primjera suradnje  u radu „industrije ustaša“ i kanonizaciji fašizma opozicijskih aktera iz Hrvatske i Srbije na nedužnoj ćirilici.

  „Srbofobni incidenti u susednoj zemlji češći su no ikada od devedesetih…“, a Beograd šuti. („Nabaci na volej“, Radar,23.XI. 2025.)  Vidi to srbijanski opozicijski „Radar“ odozo, a ima i pregled sa zemlje. Dubinskim uvidom pak zna da bi se Franjo Tuđman veselio „ da mu je netko onomad rekao kako će srbofobija 2025. biti vitalnija no što je dugo bila“.

Ma sjajno- ništa se u „zemlji letećih balvana“ nije promijenilo jer eto i danas tvrde, novine s dna tamošnje opozicijske „kace“: Ono „devedesetih u susednoj zemlji“ bila je „srbofobija“.

Sve je isto „samo njega nema“, Vožda Miloševića, dok su svi ostali još tu, na mjestu. Samo se malo raspored u vlasti promijenio, na čelu radikali, Vožd Vučić, a koalicijski partneri SPS, julovci i preletači iz kratkotrajne opozicije na vlasti. Onaj jedan, vodeći, premijer Đinđić, nije htio mijenjati novi demokratskiji kurs pa dobio, tradicionalni, metak.

Ipak ima jedna promjena, koja to nije, ali- drugi par postola, sada živimo u „susednoj zemlji, a onda smo bili „ u komšiluku“. Daleko smo dogurali, ne mičući se s mjesta, iako smo trebali.

Tako to biva, ponadaš se, kad tamo šipak Opet se ponadaš- šipak i opet i opet…

Mislim na srbijansku opoziciju i srbijanske tomu nalik medije. Ne naravno samo na one koji su „srbskiji“ od Vučićevih neoradikala po kojima je i on „ustaša, već liberalnije, ha moguće i proeuropskije.

Malo nada tinja pa se ugasi. Pokušaš se utješiti s objašnjenjem, po dobro, to im je za unutrašnju upotrebu, za dokazivanje „ u kaci“, nu i ono uskoro postane neprihvatljivo. 

Oni za razliku od vlasti (ona ih dovede u Srbiju) pronađu i svjedoke „u ovdje,“ po mogućnosti iz ovdašnje medije, što nije teško , još bolje s fakulteta, a najslađi su 'istoričari. Onako pod firmom „poznati „istoričari iz susedstva“, oni služe kao „posmatrači na terenu“.

Nema mjesta čuđenju, taj isti „Radar“ je u doba thomsonofobije, koja ne prestaje, „kanonizovao fašizam“ ovdje, da ne napišem u „ susednoj zemlji“. Ovdje je, dakle  fašizam vjera, pa je dobila i kanone.

Prva bila latica, Foto Trn, Danica

Tako nam javljaju iz komšiluka o kanonizaciji ustašluka , imali su i pomoćnike „ iz susedstva“, ali pisali smo o tome.

Odande gdje je onomade kanonizovan nacizam, još od sredine osamdesetih, a kanonizacija uglavnom dovršena nakon što su mošti Cara Lazara proputovale dio buduće srpske republike u BiH i „Srbije cele“ do Gazimestana, a ne više „iz tri dela“.  Bješe to „film“ „Zbogom Jugoslavijo“ i ubrzo „Dobar dan agresijo“na Hrvatsku, ako i danas smijem napisati „Hrvatska“- i to ne „obične“, već „kanonizovane nacionalsocijalističke agresije“.

Toliko o „srbofobiji devedesetih“ u srbijanskom komšiluku.

Ćirilica kao materijal za proizvodnju ustaša

Pisao sam i o tim Danima srpske kulture, ali evo još malo.  U Hrvatskoj se gradi, oprema  40 (slovima: četrdeset) kulturnih centara, nekoliko ih je već dovršeno, sredstvima hrvatske države. Koliko se hrvatskih kulturnih centara gradi u Srbiji, Vojvodini? Čini se niti jedan, ispravite me ako griješim. Bit će prije da se zatvaraju ili su već zatvoreni. Evo Subotica prije njena uključivnaja u Kraljevinu SHS bila po broju Hrvata najveći hrvatski grad u Austro Ugarskoj, i industrijski najrazvijeniji, da bi danas Hrvati tamo bili na razini statističke grješke. Pritom je Subotica bila u relativnom miru u svim ratovima, glede oružanih bitaka mislim. Bačka također, kako li je u „tem Somboru“? Što reći o Srijemu koji je definitivno, u miru, ispražnjen za vrijeme kanonizovanog nacionalsocijalizma devedesetih. Ispraznili radikali konačno, danas u Hrtkovcima imaju sjedište stranke. Kakav novi kulturni centar.

Kako bilo bili „došli“ i ti Dani srpske kulture , negdje baš po po' prve polovice studenog. Hajde to još nekako, ali mi (neki) računali kako će se to biti smotra, prikaz onoga što se tijekom godine radilo u im srpskim kulturnim centrima, a kad tamo- opet šipak. Organizirane su dvije izložbe iz fundusa srbijanske kulture i memorije, te tancanje  Udruženja Veliko kolo iz Novog Sada ,na liniji Split-Zagreb -Vukovar. Tako su Dani srpske kulture, srpske nacionalne manjine, postali Dani srbijanske kulture u studenom u Hrvatskoj.  Pisao o tome, pa ne bih ponavljao, a mogao bih dodati još „detalja“.

(Nastavit će se)

Mato Dretvić Filakov