Vrtni patuljak protiv Putina, Trumpa, Kima, Xija…i domaćih tramputina (1)

Zemlja je zakon, ona kad-tad pokaže istinu.

9. svibnja 2026. pomno pregledavam gredicu nedavno posađenih lučica. I eno jednoga izbojka svjetlo se zeleni. Nadam se da će za njim i ostali uskoro stati u red na sunčane dane.

U Moskvi je danas ona Hura! Hura! Parada u slavu pobjede nad nacizmom. Znate, istim onim s kojim su u savezništvu SSSR i Treći Reich, Staljin i Hitler otpočeli, agresijom na Poljsku, Drugi svjetski rat. Pa podijelili su i plijen, države i u savezništvu uživali dvije godine. Hitler je u međuvremenu osvajao na Zapadu i Jugu Europe sa saveznikom Mussolinijem, pa stigao i do Afrike.

Izdajica, poslije je napao i saveznika- SSSR, Staljina.

Naravno da ne osporavam pobjedu SSSR-a nad nacizmom na Istoku, a posebno ne spomen na milijunske žrtve koje su sovjetski građani pritom podnijeli. Usput među njima procentualno najviše Ukrajinci, ali na Putinovim paradama se ne radi o tome , osim formalno, već propagandnoj predstavi za učvršćivanje diktature unutar Rusije i prijetnji prema vani.

Izbojak lučice

I tako Parad po Parad i stiže agresija na Ukrajinu 2014. i aneksija Krima, prisjedinjenje. Od tada agresija ne prestaje, a 2022. kreće i specijalka kojom je Putin za dva tri dana trebao osvojiti Kijiv. Prošlo od tada više od 1.500 dana, a od 2014. nekoliko puta više godina od dana za koliko je trebao osvojiti Kijiv. Eto jednoga od najdužih ratova u povijesti Europe.

Kakve sad veze ima izbojak lučice u nekom tamo vrtu i ruska agresija na Ukrajinu? Djeluje sigurno čitatelju pomalo suludo, nepovezano, ali nažalost ima. Pa zašto ja „gulim luk“ od izbojka lučice? Jednostavno, razmišljam o sudbini neke lučice na ukrajinskom tlu, u ukrajinskoj zemlji pod ruskim granatama, raketama, „sotonama“…kad barem o njima, ako već šute o ljudima, civilima, seljacima, vojnicima… ne će politički ekolozi, poznatiji kao možemaši, ili antife koji slave uz srpiku ( kombinacija srpa, čekića i petokrake) dok uz dim zagađuju okoliš dan ranije u Zagrebu.

Zemljica, foto Trn

Zamislite sudbinu izbojka lučice u Ukrajini, pčela i bumbara, divljih i pitomih životinja još od davne 2014. pa sve do danas. Što li tek ta zemlja, koliko istine, skriva? Nu pisao sam o tome na ovim stranicama, recimo o Gladomoru- prvom genocidu  prvog totalitarizma dvadesetog stoljeća i desetak godina prije onoga nacističkog, poznatog kao Holokaust -boljš-staljinističkog u Ukrajini. SRPIKA ih je pobila primitivno, jeftino, umorila glađu, a bila je najprije motivirana klasno- ta kulaci, a zatim etnički, pa Ukrajinci su.

Lenjinovi konclogori

 Bila je zakopana i istina tko je prvi naredio osnivanje koncentracijskih logora za svoje građane. Bješe to Vladimir Iljič Lenjin. Kopajte, kopajte nevjerni pa ćete naći i tu kost, tu je pred nosom,  skoro pod nogama. Poslije ih Staljin formirao, malih i velikih i na moru i po kopnu cijeli arhipelag. Po njemu je od 1918. skončalo, zakopano oko 50 ( slovima: pedeset) milijuna žrtava, bez obilježja, bez imena, bez spomena… Nikad im se ne će doznati ni broja. Na površini, nad zemljom uporno je ponavljana priča kao Lenjin je dobar, i crvenoarmejac Trocki, a eto Staljin je „zastranio“, malo. Kad tamo ne zna se tko je bolesniji od iste autoimune bolesti uništenja.

Mali vrt

Eto i zato „gulim luk“ od izbojka lučice čim je provirio iz zemlje.

A i ovaj mali vrt skriva svoje istine u zemlji. Pun je komadića opeka i crijepova pa je ilovača skoro crvenkasta. Oni su samo znak dvije ratne paljevine gospodarskih zgrada, staja i sjenika uz vrt. U dva rata od istih boraca koji su i u prvom i u drugom „slučaju“, ratu, ratovali pod srpikom, ili se pod njom skrivali.

Prvi puta, u onom ratu , zapalili su štalu i sjenik jer je navodno jedan član obitelji bio ustaša.  Ne znam doduše zašto je štala bila meta, ali davno bilo, a ne znam ni kako je stoka tada prošla. Hajde neka bude, možda je taj navodni ustaša štogod i skrivio, ne znam, pa neka osveta, makar i preko štale.

 Drugi puta, ranih devedesetih opet isto, jer je bio opći napad, srbijanska agresija- na ustaše. Opet ustaše. Potpuni promašaj, krivo, lažno utvrđena meta, jer sada u tom domu, na toj domovini nema ustaša. Baš suprotno, sve potomci partizana, koji milom ,dragovoljno, koji silom, mobilizirani. Promijenili se vlasnici običnom kupoprodajom, ništa rekvizicija, otimanje. Ne mogu temeljitije „ljuštiti luk“ jer riječ je o sasvim konkretnim osobama pa ne bih u tolike detalje odvelo bi me daleko, te i udaljilo od luka u ovom vrtu.

Uglavnom prvi napad minobacačkim granatama od tamo preko Kupe, ni kilometar zračne linije,  ubi mačka Mikija, ali o njemu sam pisao. Strada bidan Miki kao ustaša! Ukućani i izbjeglička obitelj iz Gline koja je privremeno ovdje našla sklonište i smještaj koncem lipnja 1991. u predvečerje su se sklonili u selo desetak kilometara dalje.

Mrak, foto Trn

Tu noć početkom listopada 1991. JNA i banovinski Srbi krenuli gadno granatirati „ustaško“ mjesto. Glavni cilj crkva, spomenik nulte kategorije, ustaška crkva dakako. Ali podbaciše za početak, pa po istoj onoj, „ustaškoj“, štali. Opet ju zapale , ali s njom i krave koje vlasnici nisu stigli odvesti dalje. Uginule su u vatri, a njihova trupla ostala su na zgarištu do lipnja 1992. godine, do dolaska UNPROFOR-a. Istovremeno su mitraljeska i ina srpsko-srbijanska gnijezda ostala sve do početka kolovoza 1995. na višoj, banovinskoj obali Kupe, ni kilometar „ptičjeg leta“ od „ustaške“ štale i sjenika.

Usput se napuni vrt novim krhotinama opeka i crijepova, a ilovača dobije još crvenkastiju boju.

Crkva je naravno pogođena, krov uništen, zvona  iz tornja nagorjela i eno ih danas ispred crkve ka spomenik nulte kategorije“ agresije srpike 1991.

I tako se „povijest“ vratila, ali sada kao čista laž i na malo i na veliko. Naime od 1990., na prvim slobodnim izborima valjda u hrvatskoj povijesti, na vlast su došli nacionalno osviješteni partizani i bivši komunisti „proljećari“. Tuđman, Manolić, Savka, Tripalo, Budiša, Čičak, Vice Vukov (najutjecajniji proljećar), matičari (članovi MH)…Nikakvi ustaše jer takvih u ondašnjoj državi odavno nije bilo. Što stradali u ratu, najviše po završetku, poslije osmog maja 1945., po šumama i gorama, jamama, tenkovskim rovovima, rudarskim oknima- od Bleiburga do Bitole, kao zarobljenici, podjednako vojnici i civili u ovdašnjem arhipelagu smrti.

Dio uspio pobjeći po Zemljici, do Ognjene, a dio ih se pokorio novoj državi pokrio se šutnjom.

 Zašto sam guleći luk od lučice stigao do Ukrajine? Jednostavno, odveo me Putin. Prvo zato što je i on u Ukrajini našao „ustaše“, naciste, banderovce, a i Ukrajina napala Rusiju u Ukrajinu, pa prisjedinjenje Krima odmah , i uz lažni referendum…Kao da je sve prepisao od ideologa i „operatera“ srbijanske agresije na Hrvatsku ranih devedesetih.

Ustvari je još gore jer Rusija je priznala suverenitet Ukrajine dva puta. Onaj drugi nakon što su ju Ameri i Englezi ,kao darak Rusima, prisilili da vrati nuklearni arsenal Rusiji uz jamstvo suvereniteta. Tome su se pridružili kasnije Francuska i Kina. I od jamstva, ništa i tako od 2014. do danas. Osta Ukrajina na cjedilu, zapadnom cjedilu, uz  pomoć, istina, da sama štiti Europu od Putinove agresije. S ruskom agresijom na Ukrajini otišlo je ono što se nazivalo „međunarodno pravo“ u prah i pepeo, pa kad danas o tome trabunjaju Putin i Xi , to je baš to, trla baba lan. Ono je danas u glavi D.J. Trumpa, lažnog Isusa Krista- doktora i sličnih tipova.

Da je pak Ukrajini ostao nuklearni arsenal Rusija ju nikada, pa ni onda, ne bi napala.

Nastavit će se, možda

Mato Dretvić Filakov